Vladimir Nazor rodio se 30. svibnja 1876. u Postirama na otoku Braču. Školovanje i kasnije službovanje odvelo ga je s rodnoga otoka kojemu se samo jednom nakratko vratio. Od gimnazije u Splitu, preko studija prirodnih znanosti u Grazu i Zagrebu, Nazor je najviše vremena proveo u Istri i Hrvatskom primorju.
     Rođenjem čakavac Nazor je bio zaljubljenik u štokavski. Počeo je Slavenskim Biblijskim legendama, Živanom, Dionizijevskim pjesmama, vrtlogom sjajnih boja, životnošću, strastvenošću ljudske naravi. Iako generacijski u pokretu takozvanih mladih, Nazor ni u čemu ne preuzima zasade moderne: artizma i dekadencije.
     Godine 1904. u Zadru mu izlazi Knjiga o hrvatskim kraljevima, a u to vrijeme počinje pisati istarske sonete. Koju godinu kasnije Matica slovenska, objavljuje Velog Jožu - djelo po kojemu će se prepoznati Nazorova proza. Zatim nastaju Pjesme ljuvene i Intima. Godine 1916. objavio je nekoliko knjiga: Utva zlatokrila, Medvjed Brundo, Stoimena.
     Nakon što je naprasno, prijevremeno umirovljen, još se više posvećuje književnom radu. Godine 1942. s pjesnikom Ivanom Goranom Kovačićem preko Kupe prešao je partizanima, o čemu je izvijestio čak i Radio London. Nazor počinje voditi dnevnik S partizanima. Poslije rata objavio je i Pjesme partizanske. U ratu Nazor je predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOH-a, a nakon rata predsjednik Prezidija hrvatskog Sabora. Posljednji javni nastup imao je 1949.: kao novoprimljeni akademik čitao je novele iz nedovršene zbirke U zavičaju, navijestivši nekoliko dana prije svoju smrt.