U ponedjeljak, 16.11.2026. našu je školu posjetio vukovarski branitelj iz Čakovca, Zvonko Horvatić. Heroj. Učenici su umjesto zadnjeg školskog sata slušali njegovo svjedočanstvo o danima pakla te ratne 1991. u Vukovaru. Zvonko je bio zapovjednik jedne skupine čakovečkih policajaca koji su išli braniti grad i dijelili sudbinu Vukovaraca i ostalih branitelja. Tri mjeseca sustavnog razaranja grada, bez adekvatne opreme, oružja, ljudstva, bez dovoljno vode, hrane, lijekova… Bez gotovo svega. Osim srca. Srca je bilo više nego bilo čega što je neprijatelj imao napretek. Zato su branitelji i bili posebno razočarani kad je grad pao 18.11.1991., jer su bili uvjereni kako bi ga obranili da su imali barem malo više pomoći. Ali ona nikad nije stigla, unatoč pojedinim pokušajima. Slike razorenog grada, tisuće protjeranih ljudi i uplakanih lica obišle su svijet. No svijet nije vidio ono što je uslijedilo…
Logori, mučenja, torture, batinanja, ispiranja mozga, izgladnjivanja, ubijanja. Zvjerstva. Sve je to Zvonko prošao, gledao, osjetio na vlastitoj koži i milošću Božjom preživio. Danas svjedoči o svemu. Neumorno već 35 godina. Unatoč psihičkim ranama i Parkinsonovoj bolesti. Njegovo svjedočanstvo, zajedno sa svjedočanstvima svih preživjelih važno je kako bi se znala puna i prava istina o najkrvavijoj bitki Domovinskog rata na čijim je temeljima stvorena mlada Hrvatska. Možda često nije onakva kakvu bismo ju željeli da bude ili onakva za kakvu su branitelji mislili da se bore, ali ona je tu i ona je naša. Nemamo drugu. Zvonko ju je obranio krvlju i zdravljem, njegovi prijatelji kojih više nema- životom.
Hoćemo li to zaboraviti?
učitelj povijesti Marko Damiš
