Od 15. listopada do 15. studenoga u knjižnici smo obilježavali Mjesec hrvatske knjige. Ovogodišnja tema bila je “Odabrali knjižničari”, a meni je bila posebno draga jer je stigla jesenas, kada je naša školska knjižnica (od njezina osnivanja 1995. godine) napokon otvorena puno radno vrijeme. Najveća promjena osjeti se u svakom djeliću vremena provedenog u školskoj knjižnici, a koje konačno pripada učenicima.
Mjesec hrvatske knjige odlučila sam pretvoriti u kreativni mozaik posvećen knjizi i čitanju, a tijekom više od tridesetak nastavnih sati u knjižnici je boravio svaki učenik škole, sa svojom posebnošću. Ideja je bila jednostavna, ali važna, odabrati aktivnosti koje će ostaviti i nositi trag svakog učenika.
Prvašići su u knjižnicu ušli kao mali pustolovi, u lovu na blago pronašli su odabranu slikovnicu, učili o knjižnici i raznim pravilima te ponosno podigli svoje knjižnične putovnice. (Posebno se vesele svakom udarenom knjižničnom pečatu u putovnici za svaku novu posuđenu ili odslušanu priču.)
Drugi razredi uronili su u bajkoviti svijet dramatizirajući, izvodeći stolne predstave i priče iz fotića, pripovijedajući pomoću kocki ili šećući pripovjednom stazom kao pravi mali pripovjedači.
Trećaši su „brinuli” o prehlađenom vuku, izrađujući mu kutije zdravlja, stvarajući priče na kartonu i izvodeći pokuse o putovanju jedne klice.
Četvrtaši su se upoznali s čarolijom kazališta sjena, pretvarajući obične obrise u male svjetlosne priče.
Petaši su otkrivali ljepotu timske akvarel poezije u kojoj se boja vođena stihovima i glazbom spojila u nježne slike.
Šestaši su kroz čitateljske kaligrame i izradom knjiga humorističnih naslova pokazali kako se uz čitanje i knjige doista mogu otopiti sve brige.
Sedmaši su stvarali knjižnične pjesme – lanterne, a osmaši nove bajke iz otpisanih knjiga za najmlađe te glagoljične agamografe kao spoj starog pisma i optičke igre.
Skupine produženog boravka uživale su u klasičnim nelektirnim bajkama i kazalištu štapnih lutaka, ostavljajući knjižnicu punu smijeha, veselih šuškanja i kreativnih rješenja.
Posebno su mi bili dragi naši bibliospojevi, trenuci kada su mi učenici postavljali razna pitanja, poneka (pre)jednostavna, ali teška za odgovoriti, bilo je i „knjižnično ozbiljnih”, a najviše smo se nasmijali humorističnim pitanjima i odgovorima. Uz to, anonimno su pisali mišljenja o meni kao njihovoj školskoj knjižničarki i našem zajedničkom radu, a od tih smo misli oblikovali kapsule.
Učeničko vrednovanje i njihove povratne informacije najvrjedniji su mi i najvažniji poticaj u radu jer otvaraju mogućnosti za nove ideje, promjene i unaprjeđenja. Na kraju, sve to daje i smislenost onome što radim(o).
Dragi učenici, hvala vam na tome.
(Eventualnog čitatelja ovog teksta upućujemo u školsku knjižnicu. Školska knjižnica = MI. Doživi!)